Božo Kakuća, čovjek bez adrese, bez dokumenata, bez krova nad glavom, mogućnosti da se okupa, ugrije, pojede nešto toplo, živi u Bijeljini u prikolici pored preduzeća Elvako. Tu se doselio sa bijeljinske željezničke stanice. Već deset godina, Božo Kakuća je beskućnik u ovom gradu
Sva imovina koju ovaj čovjek posjeduje je stari bicikl na kojem danju obilazi kontejnere u potrazi za hranom i prikolica u kojoj noću nalazi utočište. Nekad uspije prodati i otpad koji nađe, nekad slučajni prolaznik uhvati sevapa ostavivši mu koju marku. Božo milostinju ne voli, prema ljudima je nepovjerljiv. On i život kao neka dva čudna protivnika odlučna da jedan drugog ne savladaju.
Božo je, kaže, bio i u ratu. Borba da preživi sad je možda još teža, jer nada u bolje sutra kao da jenjava ili je on uplašen da pokaže da ipak postoji.
Dešavalo se da mu zbog neposjedovanja dokumenata, u određenim situacijiama, prijete i zatvorom.
“Bolje da me zatvore, neće mi bar biti zima”, kaže Kakuća.
U Centru za socijalni rad tek nedavno su čuli za Božu. Saznali su da ima sina i kćerku u Švedskoj i Kanadi ali da su im odnosi narušeni.
“Nastojaćemo ovih dana da utvrdimo stanje sa rodbimo i da li može ostvariti pravo na stalnu novčanu pomoć, obzirom da ima djecu”, rekla nam je socijalna radnica Jelica Jovanović.
Obećala je da će učiniti sve da Boži obezbjede dokumente, a koliko će mu pomoći zavisi i od toga koliko će biti voljan da sarađuje.
Kada smo ga mi posjetili o privatnom životu nije želio da govori. Jedino što je Božino otvrdlo srce na trenutak omekšalo je interesovanje za stanara kućice u njegovom dvorištu. Psa Žuću voli više nego ljude i jedino o njemu sa nježnošću govori: “To je toliko pametno stvorenje, igramo se, svašta radimo…”
Žućo nije bio kod kuće kad smo došli. Božo bi volio da se to i za njega može reći. Sintagma “pasji život” nije više upotrebljiva u ovoj državi. Ljudski je često teži.
(BN televizija)
Komentar na post